Osmi dan...
Tri Moire, tri tkalje sudbine, Klota, Laheza i Atropa, u tmini nepostojanja odlučuju o svitanju sudbonosnog dana. Klota i Laheza predu nit života, Atropa je prekida.
Klota i Laheza su završile tkanje, bio je sedmi dan nastajanja
svijeta. Bilo je nebo i bila je zemlja, bilo je svijetlo i bila je tama,
bila je hladnoća duše i toplina srca.
Sedam dugih nepostojanja u postojanju straha.
Vrijeme se oglašavalo urlanjem vjetra na liticama trenutaka.
Bojala sam se, probudit će usnulu Atropu i osmo jutro neće svanuti.
Što bi za mene značilo milosrđe pitam se između dva otkucaja srca.
Na granici života i umiranja zazivah Simonova, začuh njegovo obećanje
izgovoreno nad bezdanom... Čekaj me i ja ću doći...
Čekam te, rekoh.
U svitanju osmoga dana vidjeh ponovo Sunce.
Dijana Jelčić
|
