Naglo ljeto...
Tizianova slika, Gospino uznesenje ka nebeskom Jeruzalemu,
1987, naše naglo ljeto, dan velike majke,
iz zlata sutona je izranjala Luna, nebom
se razasula srebrena kosa. šutjeli smo,
riječi su bile nepotrebne, misaonost se
slijevala u osjećaj.
Na žrtveniku noći lumin sjećanja,
drevan stih, život je sjen i san.
proročanstvo u zvjezdama,
i mjesečina do svitanja.
U svitanju je nestajala Luna, na nebu
je ostao tek njen sjen, u nama se budio život.
Camus je rekao, voljeti nekoga znaći željeti ostariti s njim,
to poželjeh te noći, želja mi se ostvarila...
Dijana Jelčić…
|
