Pitam se...
Oduvijek se igram riječima a one živahne sugovornice
moje snovitosti ponekad postaju ukrotiteljice moje
neuračunjivosti, otvaraju mi vrata novih smiraja
u kojima pronalazim njihova nova značenja.
Na balu jezika zaplešu tango nutrine,
postaju svjetlost i osvijetle umu
nevidljivo,
zaigraju misaonom slikom i otkriju njene dimenzije,
toj viziji daruju konture osjećaja, svjetleću iluziju
kojoj izričajem stvaraju obličje čitljive rečenice
i razumljive pjesme. Nadam se!
U dubini bog mora, igrom demonske djece
ključa povijest Mediterana. u potopljenoj
galiji jecaj galiota, nadao se slobodi na
obali smiraja.Epitaf sužanjstvu utkan
u valove, kao madrigal donešen
vjetrom u krošnje starih pinija.
Iz Posejdonovog carstva
stižu tonovi morskih
orgulja, obilježje
gradu mojih
djedova..
Čitljive jesu... mislim... jesu li i razumljive?... pitam se....
Dijana Jelčić
|
