Plava košulja...
Sjećam se mog prvog dolaska njoj.
čekala me u zračnoj luci, izgubljena
u velikoj plavoj košulji. U zraku sam
pio iz čaše u kojoj se zrcalio tvoj lik i
smiješio se. rekao sam
Zašto Sandberg?, pitala je
Zato jer čujem tebe u glasu žena koje
prolaze pored mene.
Ja sam sinoć u ogledalu vidjela tebe
nasmijanog, tvoju snenu sjenku u meni.
Tvoje lice me gleda iz izloga u gradu,
prisutna si u vrevi na ulcama, u gužvi
na trgovima, da, uvijek si u meni.
Vozilia je pored jezera i govorila,
ovo jezero je okruženo brezama
i borovima, prisjeća me na tebe i
dolinu tvoje smaragdne rijeke.
Ovo jezero, moja rijeka i ti u
velikoj plavoj košulji sretan sam
gledajući tebe u njoj.
Sandberg je trčao za njenom
košuljom, šapnula je.
Bio je to sulud dijalog, kad je odlazila
darovao sam joj Sandbergovu zbirku.
U njenom stanu harmonija namještaja,
biblioteke i slika. Stol postavljen za dvoje
po stolnjaku razbacane latice ruža i miris
ružmarina na kraju stola. Slikala me i
otišla u kuhinju, tad sam ja slikao nju.
Miris parfema se mješao s mirisom gljiva,
mesa i vina, meni nepoznat okus delicije
je uzburkao želju da skinem tu veliku
plavu košulju i osjetim mekoću fijela.
Zagrljajem sam otkrio želju, nasmijala se
i dozvolila mi da skinem veliku plavu košulju.
Darovao mi je zapis tog vremena
Dijana Jelčić
|
