Moja Ana...
Bila je moja najbolja švicarska prijateljica. S osmjehom
u tužnom oku kazivala priču o kraju njenih mladalačkih
zanosa. Došla je iznenada davne majske večeri, u ruci
donijela malu blješteću kuglu i rekla, u sjaju ove kugle
jutros vidjeh Rolandovo umiranje.
Nisam ništa naslutila, tad sam je posljednji put vidjela
živu. Dan poslije sna ljetne noći dobih njeno pismo.
"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život.
Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti
ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću
njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san.
Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju
u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo
Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći.
Kada se večeras budu palile oči neba, Roland i ja ćemo
držeći se za ruke preskočili vatru i od sada ćemo zajedno
bdjeti nad tvojim snom. Kada sljedeće godine zasja sunce
u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat
ćeš naš zagrljaj. Oprosti mi što odlazim, oprosti što sam
noćas prekinula trajanje našeg divnog prijateljastva.."
Dijana Jelčić
|
