Kasnije ništa više nije bilo isto...
Podne ljetnog solsticija 1968 godine. Mali bijeli Fijat, nas dvoje
hrlimo u Ivanjsku noć. da skokom kroz vatru utjelovimo ljubav,
Iz radija se širi glas Ivice Šerfezija i pjesma "Ruže su crvene",
miris crvenih latica razbacanih po autu me vraća sječanje
na slavlje osamnaestog rođendana.
Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči,
maštam, iza spuštenih trepavica slika cilja kojem hrlimo.
Iznenada se jedno veliko ništa spustilo nad moj,
do tog trena, prekrasan svijet.
Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz.
Užasna tišina oko mene izazva
nepoznati osjećaj. Tama i tišina,
noć bez sna je trajala dugo. Prvo što sam
vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh
mi najavi jutro buđenja.
Bjelina zidova oko mene i miris ljekova
pretvoriše onaj nepoznati osjećaj
u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru
u neudobnom krevetu i jedino
me osmjeh Nonića prisjećao na život
prije ulaska u tamu tunela.
"Imala si saobraćajnu nesreću."
"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući što se dogodilo.
"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac.
Fraktura baze lubanje bez pomaka i nutarnjeg krvarenja.
U dva tjedna kome, mozak je umirio ritam srca i disanja
i sve nepotrebne vibracije u tijelu. Zbilja je bila nastavak
mirovanja da ne dođe do pomaka i teških posljedica.
Šest tjedana mirovanja je vrijeme koje kosti trebaju
da zarastu. Nakon osam tjedanja mirovanja vježbe
uspostavljanja nutarnje i vanjske ravnoteže. To je
išlo brže. Nakon dest tjedana bolnice doktor mi
rekao, tvoja mladost je bila ključan faktor tvog brzog opravka.
Brzog? pomislih, ali nisam kazala.
sudbina mi je bila naklonjena, vidjeh svjetlost na kraju tunela,
ali kasnije ništa više nije bilo isto!
Dijana Jelčić
|
