Kod nas doma...
Ponedeljak, ustaljeni redosljed,
jutarnja kava, popis nestalog
iz hladnjaka, kvartovski dućan,
kuhanje ručka, posljepodnevna
kava i Lili keksi, gledanje kviza
Potjera, uz narezanu jabuku, sir
i čašu konjaka naš razgovor.
Četrdeset godina Švicarske,
bili smo daleko, a mislima
uvijek u dolini djetinjstva.
Domovinski rat, osjećaj
nemoći i želja pomoći
na bilo koji način.
Ženeva, prodaja, od slikara
darovanih, slika za pomoć
djeci prognanu s ogljišta.
Kupili smo Berberove
konje, u Bernu Lovrenčićevu
mrtvu prirodu, u Cirihu Šutejevu
ruku. u Bazelu Bahunekovu ženu.
Ne dozvoljavamo misaonom zavođenju
razbijanje o hrid razuma. U pejsažu
zbilje dozivamo uspomene na
dane prvih susreta.
Igrali smo se riječima, krivotvorili zbilju,
lutali zvjezdanim stazama, skrivali u
snovima, a one se vraćale kao
lahor, kao zvuk orgulja, kao
iskra zanosa, kao patina
na srebru vremena.
Danas kod nas doma mir sutona.
Dijana Jelčić
|
