Veo nad koljevkom...
Ruke, poludjele od strasti, nemirne od želje
oduzimale su jedna drugoj dodir, sluh se
samo do ušiju zapošljavao glasovima
iz daljine, oči su gledale dalje od
horizonta, poslije poezije kiše
vidjele sjaj duginih boja i
vraćale pogled na lice
pjesnika, utjelovljenog čovjeka mojih snovida.
Između susreta pokušavah otkriti tajnu genoma,
ostatke dragih zauvijek otišlih, gledah sliku
na slici su moji najbliži. nonić i njegov brat,
nona u krilu joj moja mama, stoje
tete Zlata i Ksenija... i upitah se,
je li to naslijeđe što zov ljubavi
iskri poezijom oceana i zavjetrinom snova..
Postadoh ronioc izmaštanim oceanom snova, čitah
pjesme ispisane u vodi, u zemlji, u kamenu, u zori
pod sjajem ljetnog sunca i rujom jesenjih krošnji
i osjetih ljubav je vječno drhtavi
Dijana Jelčić
|
