Genius loci...
Bar jednom u životu nam se dogoditi da na nekom mjestu osjetimo titraje nečeg nepoznatog, ali ugodnog. Na ovu čudnu senzaciju, neobjašnjivu za racionalni um, stari Rimljani bi odgovorili: "Nullus locus sine genio est!"... "Nema mjesta bez genija, bez zaštitničkog božanstva!" Ovo vjerovanje je preživelo do današnjih dana kada su bogovi i geniji, ustupili mjesto anđelima i svetcima zaštitnicima. Ipak postoji jedan od znanosti priznat genij među smrtnicima Albert Einstein. Naučio nas je cijeniti znanje, a njegova genijalnost je prostoru dodala četvrtu dimenziju... vrijeme.
U bezglasnom prostoru osjećam zov zaštitnika,
vidim njegova obilježja ucrtana u krošnji naših
razgovora. Riječi, kao bijele golubice izletaju
iz gnjezda tišine i nestaju u onkraju glasa.
Zaustavljaju se u zvuku morskih orgulja,
na platou pozdrava suncu, na pučini
oceana poezije.
Onda se kao besmrtni Eho vraćaju u svijest.
Igra riječi ispire ostatke tlapnje,
Einsteinova formula rastapa
lednicu u podsvjesti, ubija
apsolutnost prostora i
vremena, daruje mi
radost nebesku.
Noćas će se dogoditi prelamanje mjeseca u mjesec.
na prozoru anđeo, genius loci, zaštitnik našeg prostora.
Dijana Jelčić
|
