Solilokvij...
Jure Kaštelan i Nada Subotić svjedoci mog odrastanja.
Njegova pjesma njoj plijeni srce širi horizont,
beskrajnu pučinu čežnji, dok bujica prohujalih
trenutaka nestaje u dubinama, sretni smo.
Panta rei se objavljuje istinom,
u kovitlacu vremena nastajemo i nestajemo.
Rađamo li se u novom obličju sa istom srži?
Jesmo li već jednom bili?
Hoćemo li ponovo biti?
ti i ja u drugačijim odorama, drugačijim prostorima,
u epohama koje pamtimo iz pročitanih knjiga,
iz ljubavnih pjesama. ili se sjećamo
lutanja vilinskim šumama,
zamcima omeđenim zidinama,
druženjima u parku dvorca Schönbrunn.
Mnogi prividi žive u meni, vidim nas
u Homerovim pričama, Danteovoj božanskoj komediji,
u Andersenovim bajkama, u Balzacovoj Ljudskoj komediji,
u Joycevom Bdijenju i Marinkovićevom Kiklopu.
Promatram sjaj zvijezda. ćutim bezgraničje postojanja u zbilji,
dohvatljivost tajanstvenih svjetova u kojima smo možda ipak bili,
mi pustolovi, letači prema gnjezdu iz kojeg poletjesmo u život...
Maštarije pretačem u štivo, naslanjam se na već napisano,
odrađujem solilokvij… razgovor sa samom sobom…
Dijana Jelčić
|
