Davni kolovoz...
Nedjeljno jutro, posljednje u kolovozu, prepustih se vrtlogu poznatog,
bila sam nezainteresirana, okrutna prema sebi, um, moćnik, je bio
stražar na bedemu vremena, a misao štit na granici podsvjesti.
srce je pobjedilo, sjetih se stiha davno napisane pjesme…
„ako je ruka boginje sudbina Cupidu darovala strijelicu za nas
onda je to bila ona neuništiva…“
Na obali rijeke zagrljaj lazura noći i bjeline jutra, strijela vremena
probi kukuljicu samoobrane, šapat dolutao sa tvojih usana,
u besmislu se krije srž smisla…
osjetih nježnost istine, na delti vidjeh širinu horizonta,
doživjeh preobražaj osjećanja, kovitlac čuđenja,
u tvojim rukama vrtlog zanosa.
Ljubav je tu, u nama i oko nas, šapnuo si smislenu istinu u besmislu svrsishodnosti.
U oproštaju od dobro poznatih netalasanja vidjeh valove mora, jakovljevu školjku i
Venerino lice u jutru kao što je ovo, posljednje nedjelje onog davnog kolovoza.
Dijana Jelčić
|
