Korjenje noći...
One davne noći nisi dozvoljavao Amoru da pretvori naše dodire
u služenje strastima, odjevao si ih uvijek novim koprenama
i stvarao nove dimenzije nestajanja u vrtlogu šapata.
Hafizovom pjesmom si želio razbuktati vatru tijela
Jednom će iz mog groba izrasti bezbrojni,
crveni tulipani.i gorjet će rumenim
plamenom. Ne čudi se tome,
o najljepša...
začepih uši da ne čujem kraj, osjetio si i šapnuo nježno.
Ti si ruža brojanica, ti kčeri perivoja, divljakinjo rascvjetana
iz vilinske šume iznjedrena. Tvoj glas je uranjao u osjećajnost
čula sam ga kožom, mirisao je ružinim uljem i tvojim dlanovima.
Ti si zipka stokratnosti, šapnuh neznajući što govorim.
Ti si dvorac uzvišenosti, zamak utopijskog sjaja, rijeka zavodnička,
široko, veliko more svemogućnosti.
Govoriš nepostojeće riječi ženo, govoriš ustima sjemenonosnim,
usnama spasodonosnim si zaustavljao bujicu neizgovorivosti.
Izbacili smo riječi iz ravnoteže, predali nježnosti milovanja
i lovili ih osmjesima u mrežu izbačenu iz utrobe strasti.
Ta noć se sjećanjem ugnjezdila u korjenje svih noći.
Dijana Jelčić
|
