Crtica iz ordinacije...
Zürich, divan grad na jezeru koje mu daruje širinu i zrcali slobodu neovisnosti. Krajem osamdesetih godina minulog stoljeća je došla u moju ordinaciju u trapericama i kožnoj jakni djevojka imenom Hava Karamustafaoglu. (njeno prezime zaboravih, ovo izmislih) Govorila je odlično njemački. Odmah mi je objesnila razliku između njenog izgleda i imena.
Dolazila je nasmijana. Promatrala sam njeno savršeno građeno tijelo, njene predivne tamne oči, prašumu od kose dok mi je pričala o porijeklu, o dalekoj zemlji iz koje su njeni roditelji s njom u narućju pobjegli tražeći sreću. Darovali su joj slobodu i dozvoli da slijedi radostan život mladih u Švicarskoj. Željela je studirati Kineziologiju, a igrajući tenis povrijedila lakat. Razgovarale smo i smijale se, onda je jednog dana došla sa suzama u očima.
Slijedeći tradiciju pradjedova, otac me je rođenjem obećao nekom meni nepoznatom dječaku.Nadao se da su roditelji dječaka to zaboravili. Znam da moram funkcionirati, znam da samoj sebi dugujem odluku, ali svjesna sam da je dugujem ocu i porijeklu, tužnim glasom je zaokružila svoju nutarnju tišinu.
Hava je bila dijete iznjedreno iz koljevke nad kojom je lebdjela sudbina izgovorenih obećanja. Vjerovala je da je krug sudbine raskinut, da je dohvatila slobodu o kojoj su njeni roditelji sanjali. Tradicija pradjedova je izronila u obličju nepoznatog čovjeka imenom Adem.
Sa usana je nestao osmijeh, nestala žudnja za poljupcem, isušila želja za dodirima. Oči su prestale dozvoljavati pogledu da odleti u dubinu plavih očiju mladića kojeg je zavoljela u školskim danima. Morala ga je zaboraviti... Je li ga mogla zaboraviti?
Krug nepoznatog se oko nje zatvorio. Došla se oprostiti od mene u pratnji zgodnog mladića. Vidjela sam samo njene oči. Tijelo, kosa, usne sve je bilo skriveno iza odore njene budućnosti. Moja sjena pleše nepoznatim ritmom, titrajima nepoznate stvarnosti, govorila je jezikom koji Adem nije razumio. Osluškujem glazbu iz sfera nepoznatog svijeta u koji svjesna odlazim. Tišinu nosim sa sobom u taj drugi prostor, u to drugo vrijeme.
Nikada je više nisam vidjela. Možda se ipak vratila u svoje pravo vrijeme, možda je taj krug nepoznatog ipak bio njena neizbježna sudbina, njena istina, možda je ipak zaboravila mldaića plavih očiju.
Dijana Jelčić
|
