Razumijem i poštujem druge...
Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagovještaj jedne staze. Nijedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svako nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane čovjek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovjek, a dole riba. Ali svaki je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nam je zajedinčko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumijeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog.
Herman Hesse, „Demijan“
Smjelost je čednost mladosti razotkriti u vremenu zrelosti i očekivati aplauz promatrača. Zrelost u meni se bunila, nabrajala razloge, šaputala opomene, govorila o prozi ljubavi koja me čeka u mirnoj luci svakodnevice. Nesigurna krenuh nepoznatom stazom ka nepoznanici nutrine, ka ukupnosti osjećanja koju neosjećah zbrajajući doživljaje.
Uđoh u panoptikum želja. U muzeju voštanih figura opjevana pijana lađa jedri pučinom oceana sna. Osluškivah glas vjetra, začuh glas darovanog mi rebra i zvon tužnog zvona u dubini duše. Nad morem tri sunca, trodimenzionalnost sudbine, nemogućnost uzdizanja ka beskraju. Iza tamnog horizonta je izronila četvrta svjetlost, svijetlost zbilje. Ta mala drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol me spasila od utapanja u bezdanu tuge.
Dogodila se zbilja, zbrajanje uspomena, lutanja Provansom i Toskanom, jedrenja Kornatskim arhipelagom, zvuk morskih orgulja u Zadru, ljepota crvenih koralja na Zlarinu, susreti s umijećem umjetnosti u Grožnjanu.
Razumijem i poštujem druge, ali pisati mogu samo o sebi.
Dijana Jelčić
|
