U vali zbilje...
Nestajala je noć. Bili smo u zagrljaju mora, neba i zemlje,
puteva i gradova, u igri oblaka i vjetra, u disanju srca
i tihovanju uma, u magnovenju vremena. Bijelina
mladog dana slijeva muk noći u zvukove jutra,
u znoj srca još usnulih školjki, u moć trena
umiranja za porod novih bisera u kolajni
sjajnog znamenja postojane ljubavi.
Približavali smo se Suncu.
Mi vječni tragači za sakramentima usnulih svetišta,
kušači čudesnih okusa, pijači božanskog pića.
sanjarimo u vrtlogu sakralnog i profanog,
mitskog i stvarnog, ronimo dubinama
u potrazi za potopljenom utopijom.
More ključa zbiljom. Ljubiš me.
Tvoje ruke, zavežljaj sna.
Nestajem u snu.
Budiš me u svitanju osunčane zore,
u vali zbilje pozdravljamo sunce.
Dijana Jelčić...
fotografije... svitanje Jasna Marcelić, pozdrav suncu vjenčani kumovi Zadrani.
|
