Sjene naših pokreta...
Personifikacija novog svitanja.
Bez obzira na mitologiju, ova sklupltura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je u Galleria Borghese, u Rimu. Prozirni mramor, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao ni ljubav.
Tu noć nije spavao, samo je sanjao. Nad žrtvenikom svitanja bljesak bijele svjetlosti. U zraci probuđenog sunca silueta zagrljaja i miris lovora. Osluhnuo je tišinu. Vraćam se s osmijehom i volim mirisom, pogledom, glasom, sluhom i dodirom. Zadivljen ukazanjem Nimfe, još omamljen mirisom sna šapnu:
Krenimo zajedno među bezimene prolaznike, osluhnimo istine o osmijesima kamenih spomenika.
Mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo. Ono što je ugledao u sjaju sunčanog praha bila su stoljeća zgusnuta u titraj oka, u Apolonovo svetište i miris lovora i bunike.
Izranjam iz sna zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta... šapnuo je
Ona se zagleda u njega. Budim se, a ti mirisom sna šapućeš probudi se ljubavi, vrati se u život… odgovorila je.
Ona je privid koji mnogi nisu vidjeli. Došla je u ovom svitanju, lovorovim vjencem sjedinila čovjeka i ženu u krug postojanja.
Sjene naših pokreta iščitavaju poruke, rješavaju rebuse i tankoćutnim dodirima, ubijaju strahove, premošćuju bezdane i zrcale ljubav.
Dijana Jelčić
|
