Ditiramb bogu Morfeju…
TAJANSTVO
Na strmini padine anđeli okreću svoje vunene haljine po travnjacima od čelika i smaragda.
Plamene livade poskakuju sve do vrha glavice. Na lijevoj ivici crnica je utabana svim ubistvima i svim bitkama, a svi kobni zvuci predu svoju krivulju. Iza desne ivice jeste linija istoka i napretka.
I dok se huka morskih školjki i ljudskih noći obrće i poskakuje stvarajući rub iznad slike.
Rascvjetana blagost zvijezda i neba i ostalog silazi nasuprot padini, kao košarica prema našem licu, i tamo dole stvara mirišljavi i plavi ponor.
Arthur Rimbaud
Budna pod ponoćnim suncem osjećam moć dionizijskog slavlja, u obrubu slike snagu plavog ponora i smišljam ditiramb dobrom bogu Morfeju koji bdije nad ljepim snovima. San nije zastoj u životu, nego lumin podsvjesti. Ta tajanstvena moć mira i nemira graniči sa nadnaravnim. San satkan od nepoznatog tkiva je magičnost svijesti koju bolje razumiju pjesnici od neurofiziolga.
Što je uistinu san? San je razgolićena tajna u kojoj se zrcali lice istine. Osjetih to, ali još uvijek imam na tisuće pitanja. Imam li i odgovore? Još uvijek ih nemam, ali pokušavm uhvatiti djeliće snova u mrežu svijesti u trenutku pred buđenje, kada se otvaraju bjelokosna vrata mašte. To su snovi koji brišu one predhodne, snovi u kojima se budimo i žao nam je što smo se probudili. Snovi su dio našeg ludila, kratki delirij svijest sa različitim obilježjima, niz nesuvislosti bez posljedica i svrhovitosti.
Možda je san tek najbolja definicija tlapnje? Upitah se jednom i tražeći odgovor osjetih kako je jedna misao, slobodna kao ptica odlepršala u noć punog mjeseca. Osjetih radost probuđenog djeteta I bilo ja kao nekada, utopih se u oceanu sna, a pučina je ogrnuta iskukićanim velom valova plesala kao djevojka iz dalekog Toleda. Zaustavih srce na obali mraka da ne odjezdi kao nekada u neku izmišljenu bajku.
Otvorih okna zrelosti. Skupih uspomene u zagrljaj budnosti i zatvorih kapije odsanjane mladosti. Ljubav u odori boga-Morfeja mi daruje ljepe snove.
Dijana Jelčić
|
