Bijela noć...
Švicarska, četrdeset godina djelovanja u ugodnom okruženju kolega, pacijenata i novonastajućih prijateljstava. Pokušavah zaboraviti uzrok mog odlaska iz domovine, bol rastanka i prolivene suze. Nastojala sam i lijepe uspomene izbrisati iz režnja pamćenja. Rad je bio spas. Pod budnim oko šefa švicarca mi dotepenci iz različitih zemalja izmjenjivali smo iskustva i širili znanje. Radost je trajala od sedam ujutro, do pet poslijepodne. Kratka pauza, a onda smo se opraštali uz pića u obljižnjem kafiću i razlaz. Sutra nas je čekalo rano buđenje i radni dan.
Mali stan i tišina samoće, kroz umorno oko nutarnjeg fotografa se zrcalio svijet u nijansama crnih sjena stvarnosti.Tihovala sam u kukuljici željenog zaborava. Svitanja su donosila budnost, kraj noćnim morama i moć bijele svjetlosti.
Kotrljalo se vrijeme, bliskost u radnoj grupi postajala čvršća, ljepša. Kolegica Eja, finkinja me jednog lipnja pozvala na ljetni suncostaj u njenoj domovini.
Hvala joj. Preporod doživjeh u beskrajnim prostranstvima daleke Laponije. U trenutku zagrljaja sutona i zore vidjeh svoje lice bez osmijeha ozrcaljeno u jednom od bezbrojnih jezera, oko mene se veselili prijatelji, bila je noć ljetnog solsticija, osjetih nagomilavanje zaboravljenog, erupciju smijeha, crnilo se slijevalo u bjelinu svitanja. Ugledah svoje nasmiješeno lice obasjano zorom, jezero mi je uzvratilo osmijeh. Na obzoru se pojavila velika bijela ptica.
To je dobar znak, šapnula mi je Eja, mi vjerujemo u moć bijeih ptica, one daruju čovjeku spas od tugovanja. Nasmiješila se, da, ona je osjetila moja tugovanja.
Taj trenutak sam zatvorila u svijest kao amulet, kao ognjilo koje je zapalilo svijeću na oltaru dana, radosti se vratila u osjećajnost, u sakoj bijeloj ptici naslućujem kraj tužnog i ružnog.
uspomena na tu bijelu noć me danas brani od mene same…
Dijana Jelčić
|
