Neću snove, hoću zbilju...
U ispreplitanju zbilje i sjećanja bijah izgubljena između sad i nekad,
iz sokratovskog povratak u predsokratovsko vrijeme, nedostatak
logike, bjegom iz umnog prostora lutah sanjanim svijetom
Kao Blanche DuBois nakon što doživljava niz osobnih gubitaka,
ostavlja svoje okruženje i traži sebe u čežnji za mjestom gdje
istovremenu cvatu lovor, bunika i ljubav.
Bez kraja i početka, pripitomljena orkanom odlazećeg dana
skupljah krohtine bolnih uspomena.
Na žrtveniku sjećanja lumin tuge, nestajući plamičak nadanja.
Iza obzora sijač zvijezda prebire po strunama tišine, sjaj
sutonske zvijezde nježnom šutnjom dotaknu nutrinu.
stvori slavoluk ka noći bez mjesečeva srebra.
Na lazurnoj pučini svićarica prosu mrežu
čuvarice nedosanjanih snova. Sjetih se
mačke u mračnom paklu ljudskih
odnosa i tračak svjetla, istinu
koja je jedini lijek.
izgovorih zaboravljenu želju
Neću snove, hoću zbilju,
Osjetih tvoje dlanove. ispreplitanje osjeta, slijevanje izvanjeg kaosa
u sklad nutarnjeg nemira, u slijevanje svih zbilja u čuvanje istine
za sve u životu nadahnujuće.
Dijana Jelčić
|
