Postoji li vrijeme?...
Einsteinova dimenzija vremena budi znatiželju i čuđenje.
ispisah bezbroj riječi o nepostojećoj istovremenosti,
Još uvijek tragam za odgovorima na pitanja
Što je vrijeme? Postoji li ono? Ili je tek
iluzija kojom organiziram život?
promatram odlazak sunca, čujem odkucaje zidne ure,
u zvuku zvona crkve zamišljam svetišta s ikonama
apsoluta, jedan je apsolui, apsolutnosti nema,
sve je u panorami promatrača relativno,
u pomaku je i pad Newonove jabuke.
Kako na koordinatama prostora ucrtati vrijeme?
u tišini močvare nam se pričinjalo da nema pomaka,
jedino je tišina bila živa, čuo se muk vremena i šutnja
prostora. svjetlost je zaoblila prostor u dimeziju svijesti.
Osjetih ttitraj nečeg bezimenog i nepoznatog u virovitosti
nutrine, oćutih moć dubine i snagu istinitosti Tinove pjesme...
O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo:
tvoju visinu, dužinu i širinu, u tebi nađoh
duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo,
i u dnu njega nespokojstvo
vječito, virovitu dubinu.
To što spaja te tri crte znači: Vrijeme,
četvrtu od protega u kojima se život kreće,
i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme,
porod i bivanje uvijek postaje veće.
To je trag istine u meni koji mi objašnjava izjavu jednog novinara o tome kako se osjećao Niels Bohr, kada se u univerzumu njegova uma počela zrcaliti slika multidimenzionalnog svijeta,
"sjedio je kao idiot, njegovo lice je djelovalo prazno, ruke su visile pored tijela i nije se moglo reći dali taj čovjek uopće vidi i čuje. Nije pokazivao ni tračak života u sebi. Iznenada se nasmješio, njegove oči zasjaše i on je progovorio:
"Sada sam razumio!"
Pitam se jesam li uistinu razumjela teoriju reiativiteta?
Dijana Jelčić
|
