Darovana predstava...
Veliki odlazak Zdenka Jelćića s dasaka koje život znače je bio u subotu, 21.svibnja 2016, u Teatru &td. Darovao je predstavu kolegama i kolegicama tada umirovljenicima, Pero Kvrgić, Nevenka Stipančić, Lela Margitić, Neva Rošić, Tonko Lonza, Božidar Smiljanić, Vesna Starčević, Helena Buljan, Mustafa Nadarević i mnogi drugi.
poslije predstave Zdenko je doživio ovacije... glumci prijatelji su mu čestitali... oduševljenje je trajalo dugo u noć...
Sinoć smo gledali odličan dokumentarac o nažalost prerano preminulom glumcu, nezaboravnom prijatelju Mustafi Nadareviću. Uzburkale se uspomene, minuli trenuci susreta u i izvan teatra. Sjetili smo se i Zdenkovog oproštaja i Mujicinih riječi...
Dijane se sjećam iz vremena akademije, dolazila je s mamom na satove scenskog govora i onda sam pomislio, ova djevojčica će završiti u glumištu, prevario sam se, nije postala glumica, ali je ostala žena iz sjene, vjerna pratilja događanja na sceni. Budi sretan što je uz tebe...
Nekoliko minuta smo šutjeli... moram prošetat sam, otišao je i vratio se s buketom ruža i divnim pitarom s ružmarinom, jer sam bila i jer sam još uvijek i jer mi se pitar svidio u izlogu kvartne cvječarnice, a onda je, izgovorio je nekoliko stihova iz Leara:
«Misliš li da je neizdržljiv ovaj jarosni vjetar
što se pod kožu zavlači?
Kad te spopadne teška bolest
lakšu nit` ne osjećaš.»
gluma blaži umor svijeta, vida rane, guši boli.
uzdiže se nebu, igra zvjezdama, druguje
s mjesecom, daruje smiraj sunoćja,
lakoću bdijenja u snu... odgovorih
Lear je maska. Maska se u rimskom teatru zvala persona. Persona je ličnost. Lear je persona. Lear je ličnost. Lear je maska.
Želio sam Learovu masku i Bourek mi je napravio...
Čudovišna perverzija...Nositi cijelu svjetsku književnost na glavi na obrazu,... ma šta...nositi cijelu svjetsku, dramsku književnost na glavi... na obrazu....
Umjetnik duše koji se umujući smrtno ranio i strmoglavio u propast...u katastrofu...
Bila je to gozba osjećanja na dlanu večeri, na pladnju vječnosti.
Muk, aplauz, smijeh, svetkovina čula, tankoćutna tišina, oda dolini suza,
uzlet ka svodovlju snova, glumačkih... pokušah prekinut njegov monolog
Bio sam mlad kad sam se sunovratio u ubitačnu umjetnost glume i sam sebe smrtno ranio...Umjeće glume....Umjeće koje smrtno ranjava....Čujete li vi to:Umijeće koje smrtno ranjava...?...A...? Nema više takvih koji bi se dobrovoljno smrtno ranili...Mi tavorimo odbačeni od društva koje se predalo, koje je odustalo od boli, koje više ne zna samo sebe smrtno raniti... nije se dao prekinuti i nadodao...
Uz tebe izdržah... hvala ti što si tu!
Dijana Jelčić
|
