Oni i ja...
"Često smo se pitali: "Tko se prvi zaljubio, ti ili ja?" “. Izbrojali smo 'Jedan, dva, tri! ’ A mi smo odgovorili: “Zajedno! “. Bože, kako smo bili mladi i sretni. Na kraju filma sam rekao: "Dođi živjeti sa mnom u Francusku", a ti si mi rekla: "Želim živjeti s tobom, u Francuskoj. “ Sjećaš li se kada? Tvoji roditelji su bili bijesni. Ja, Francuz, koji nisam znao ni riječ njemačkog jezika. A ti, lutkice, koja nisi znala ni riječ francuskog".
-Izvadak iz pisma koje je Alain Delon napisao Romy Schneider nakon njene smrti.
Sjećanje na njih budi sjećanje na glumicu i glumca i našu životnu priču.
Zaljubili su se zajedno, dođi živjeti u moj stan rekao je on... dođi živjeti
kod mene, rekla je ona... odjednom nas je bilo troje... glumica me učila
voljeti poeziju, ljubav, teatar, sutonsku zvijezdi i dan u kojem se budim.
a glumac me naučio slušati muziku, birati dobru literaturu, sastavljati
smisaone rečenice. Intelektualno savršenstvo njegova bića urezalo je
neizbrisivo znamenje u sjećanju na djetinjstvo i djevojaštvo.
Govorli su isti jezik ipak nakon desetak godina se više nisu razumjeli.
Rastava je bila dostojanstvena, ostali su prijatelji do njegovog odlaska
zauvijek, ona je tugovala, iako već u dubokoj starosti pisala mu pjesme,
na godišnjicu njegove smrti plakala, nisam je mogla utješiti i godinu dana
kasnije je ona otišla zauvijek sanjati s njim.
Miris majskih ruža, vitkost breza i prošlost prelivena u trenutak tuge.
Oni s druge one strane Aheronta, a ja se vraćam na početak, vraćam se
u nabore prohujalog vremena, na izvorište gdje se u sjećanju uvijek zagrlimo.
Dijana Jelčić
|
