Izgubljen san...
Susreli smo se na križištu mladosti i zrelosti s buketom
minulih života u osjećanjima. tvoj život je bio okrunjen
sinom, divnim dječakom s odgojem dostojnim tebe i
njegove savršene majke, tvoje prve supruge.
Ćutim titraje svakodneviice bez porijekla i rodoslovlja.
Gledaš me. Umilnost nagiba tvoga torza nad mojim
i dlanovi kao san, kao sjena nježnosti na mom licu.
Gledam te. Lahor tvojih usana, kao muk svjetlosti
doseže moje. Dotiče me nijemost, zanos obvija
nastambu duše, ište ognjište, zapretenu vatru
htijenja. U tjesnacu zbilje čujem zvuk cjelova,
nadilazi sluh, isprepliće se, nestaje u žudnji.
U poeziji vjetra osluškujem zov legende,
na pijesku uz more suza umrle školjke.
Umire nešto lijepo, rađa se još ljepše,
Venera blaži bol mog izgubljenog
sna o tvom drugom očinstvu.
Dijana Jelčić
|
