Odmore nas ljudi...
Odmore ljudi koji gledaju u oči dok govorite i slušaju bez gledanja na sat. Odmore ljudi drugačiji od drugih, ljudi koji ne traže da se mijenjate, ljudi s kojima vam je lijepo i dok šutite, ljudi koji vas razumiju i onda kada ni sebe ne razumijete. Odmore ljudi koji će samo u tonu vašeg glasa osjetiti da ste im potrebni i za trenutak se stvoriti pored vas. Odmore ljudi sa dušom u očima i srcem na dlanu. Dobro ih čuvajte, takvi su zbilja rijetki.
- Mario Žuvela
Na sudbinskim putevima su ostali tragovi naših koraka. Isprepletale su se misli, osjećaji, osjećanja, umrežavali razgovori, pretakali u sjećanja. Pamtim sva naša previranja, te sićušne amulete pohranjene u poeziji suza, tuge i radosti. Stajali su uz nas u hramu u kojem izgovorismo sudbonosno „da“ dok nas smrt ne rastavi. Zajedno smo prolazili Scile i Haribde. Mi i oni, savladavali smo moreuze životne pučine. A bilo ih je.
Odrastali smo u nadanjima, željama, čežnjama i znatiželjama, slušali smo tišinu neizgovorljivih patnji, čuli smo glasove nutrine, bezriječne vapaje strahova.
Bili smo uvijek tu iako smo bili daleko. Bili su uvijek uz nas. Daljina nije izbrisala prisnost. Dugi telefonski razgovori. Iz Švicarske smo mogli razgovarati s Hercegovinom i slati poruke njihovoj djeci u izbjeglištvu.
Dolazili smo i onda kada nitko nije dolazio u grad pod granatama. U podrumima smo iščekivali kraj pucnjave. I s njima, u gradu pet bunara, dočekali kraj oluje, svetkovinu oslobođenja iz kanđa neljudskosti.
Vozili smo slalom miniranim mostom da bi u gradu na Neretvi slavili povratak kuma s bojišnice.
Prolazili su kroz zimske oluje da bi na obronke Alpi osmjesima brisali naše suze, darovali nam eliksir samoizlječenja. Zajedno smo izgovarali molitve i zahvalnice anđelima i njihovom bdijenju nad našim životima.
Desetljeća su prohujala u trenu. Još uvijek smo tu. Oni s dušom u očima i mi sa srcem na dlanu.
Dijana Jelčić
|
