Sjetih se romana...
U Joyceovom romanu „portret mladog umjetnika“ pronađoh istinu o
pojavnosi ljubavi u trenutku njenog nastajanja, u središtu
nutarnjeg labirinta je njen izvor, ljepota cjelokupnosti,
njena simetrija u asimetriji zbivanja i njen izričaj.
Ljubav je moć nemoći, mir nemira, tišina jecaja,
sjaj suze na licu, biser u školjci, bjelina kojom
svjetlost uranja u oči i prelama u spektar
intimne impresije i sjaj sutonske
i bljesak jutarnje zvijezde,
nesanjani san i sanjana zbilja.
Upijala sam svaku misao romana.
Gledah zalazak sunca i odbacivah sve do tada bitno.
Sjetih se, Dedalus se "okreće pozivu umjetnika riječima".
Osjetih izazov. Oslobodih se skućenosti prohujalog vremena.
U svitanju mladog dana doživjeh pucanje opne svrsishodnosti,
oćutih kako se, iz ciborija noći, u svijest slijeva osjećaj slobode.
Sjedili smo na terasi male kafeterije u Puli. Sjetih se romana.
Portret mladog umjetnika se gubio u prividu njegova lika.
Dijana Jelčić
|
