Moja nona...
Godinama je bila jedini sudac mojih ludorija
i raskrižje mojih puteva. pratilja bijegova
iz stvarnosti, neumorna, nesalomljiva
prihvatila je moje postojanje kao
produžetak njene mladosti.
A njena mladost?
Njene oči su skrivale tajnu nekih
davnih želja, u vihoru rata
nestalih snova.
Bilo joj je četrnaest godina,
bila je svjedokinja sarajevskog atentata.
bio je to kraj njenog sretnog djetinjstva
rat je progutao njenog oca, inžinjera i
utjelovielje uskotračne pruge kojom
je vozio vlak zvan Čiro
Silvestra plem. von Kwapil.
Poslije rata je nestao sjaj
minulog vremena.
Nije pričala o zalascima sunca
svoga djevojaštva, govorila je o
ljepoti susreta i života s čovjekom
s kojim je djelila život, djecu i ljubav.
Čujem njen glas kojim mi je bezbroj puta
govorila o sreći vremena u kojem je
nastala ova fotografija, o radosti
djetnjstva, mladosti i života
njihovih djevojčica.
dogodio se i drugi rat, i opet poslije rata
gubitak sjaja prohujalog, poslije rata
su im oduzeli kuću dali stan
na periferiji grada, a oni su opet
s ljubavlju gradili sretnu budućnost meni.
Stara fotografija krije u sebi moć nježnog pripadanja.
Tata, mama, teta, ujo, nona, ja i nonić.. ljubav,
sjećanja na njih, moćnike stalnog
uzdizanja iz pepela.
Dijana Jelčić
|
/>
