Duga igra riječima...
Bilo je ljeto, bilo je podne, bila je mala željeznička postaja.
Djed je stajao na vratima vagona vlaka koji ih je vozio ka jugu.
Bilo joj je tek deset godina i bila je užasno žedna nakon duge
vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja.
"Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuta."
"Nisam našla slavinu "
"Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče joj dječak tek nešto stariji od nje.
"Pokaži mi izvor"
"Zar si slijepa, pa stojiš pred njim"
Stajala je pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka.
Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda.
Stavila je bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu.
"Odakle dolazi ova voda"
"Iz zemlje"
Gledala ga je nepovjerljivo. On se smijao i ona se počela smijati.
Zvižduk lokomotive najavi polazak.
Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao.
Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom.
Sanjala ih je godinama.
Deset godina kasnije je krenula vlakom ka jugu.
poziv prijateljice na deltu zelene rijeke.
Vlak više nije bio tako zvani čiro,
bio je to brzi, ali sjećanje na
putovanje čirom se ipak
probudilo u njoj.
Na jednoj postaji je ušao on.
U njegovim očima sjaj podneva.
O samoputujuća djevojčica, reče
"Odakle dolazi voda?" upita ga nesigurno
"Iz zemlje" reče on.
Radost objavi slavlje srca.
Vlak ih je nosio ka jugu,
njega u djetinjstvo,
a nju u pustolovinu
koja je već davno počela.
Osamnaest godina kasnije susret
u Talijinom hramu.
Imaš još uvijek isti parfem, reče
Zar smo mi na ti, reče skrivajući uzbuđenje.
Pa mi si oduvijek govorimo ti.
Igrali su se riječima u pomacima vremena
do njihovog slavlja svim osjetilma...
Dijana Jelčić... slike replika Rabuzinovog sunca kupljena u galeriji atlas u Dubrovniku
Delta zelene rijeke, foto mi darovala Vera Zima, prijateljica iz mladosti
Hans Makart, 1879, Fuenf Sinne, pet osjetila, replika kupljena u Österreichische Galerie Belvedere
|
