Noćni lutalica...
U razvalinama davno minulog trajah na dlanu nepovjerenja,
pod tušem ispirah željenu blizinu, boginja me pozivala njene skute,
drugovah s čuvarem Dianinih lovišta, u noćima punog mjeseca šaputah
Ti ne znaš kao izgleda soba
u kojoj iščekujem tvoj dolazak na obzor
nedosanjanog sna…
Na vratima srca muk, Sokratova sumnja, jecaj tišine.
Na vratima sunca svjetlost i pomilovanje, razcvjetao se
perivoj vremena, metafora beskraja, u vječnosti trenutak.
Osjetih trajem u snu, u poeziji Perzeida,
u danima kalikule, u osmom danu
stvaranja svijeta.
Progovorile su zvijezde. odtugovah umiranje nekih iluzija,
prošlost utkah u kaligrame, osjećajne slike pretočih u
zrno srca, jer srce pamti emocije.
Bila je to noć zvijezda padalica i ostvarenja želja
u bezglasju ponoćnog sunca zelenci objaviše svetkovinu susreta.
U beskraju ljepote, u bdijenju vječnih čuvara bijele lađe,
Bokara i Lovrijenca, smiješio nam se noćni lutalica.
Dijana Jelčić
|
