Nemogu...
Svjetlosti moje putuju po tmini,
i lete ko rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.
Miroslav Krleža
Pri slijedu minulih mjeseci bježah
u drage plave daljine i upitah se
mogu li zbilju zamisliti bez tebe?
Mogu li te prestati voljeti?
Tada to ne bi više bila ja, nego netko drugi.
Ljubav bi osjećala drugačije. Suptilnije? Snažnije?
Ne znam, to ne bi bila moja ljubav, bila bi tek ljubav.
Nemirna razmišljah o blagosti neumitne smrti i spoznah
ne bojim se umiranja, bojim se u smrti ću te zaboraviti.
Zato vježbam umiranje u snu, u kratkoj smrti te grlim,
ne dozvoljavam joj da ti oduzme lice, da uguši glas,
ukrade osmijeh. sjaj u očima, ugasi plam cigarete.
Kroz tminu neba plaha svjetlost moje životne
svijeće još jednu ljubavnu pjesmu tebi piše.
Uz bdijenje anđela čuvara osjećam, u smrti te neću i nemogu zaboraviti.
Dijana Jelčić
|
