Divna je tvoja postojbina…
Tajna Svemira, život utkan u poeziju godina,
u trenutak, u treptaj oka, u ono malo ništa
u kojem se zrcali dolina zelene rijeke,
krhkost kamenjara. muk močvare,
i mi i oni, četvorka u prozi zbilje,
prijateljstvo, kumstvo i tragovi
naših koraka ka zvijezdama.
Pod svetim brdom sunce je sjalo drugačije. Nestale su sjene,
ostaci tugaljvih sjećanja. Igra svjetlosti i tmine se pretakala
u siluete milosrdnice, spasiteljice i braniteljice spokoja.
mir i nemir u ozračju dobrote, ljubav u zovu svijesti.
Osjetih otkucaje novog, nepoznatog ritma srca.
Plam nutarnje vatre se pojačao. Ikone na
stjenkama spoznaje oživješe.
Kao u snu… pomislih… koračali smo alejom pokore,
prošli sva padanja pod križem. Pred postajama
izgovarah molitvu stvoritelju našeg vremena.
Katarza se događala uraganom svijesti.
prepoznatljivošću nedohvatne tajne,
u zovu srca vizija velike majke...
Poslije koračanja putem pokore
na čapljinskpm balkonu smiraj,
rascvjetani znakovi vremena,
da, divna je tvoja postojbina...
Dijana Jelčić
|
