Za Vukovar ... sjaj plahog plamena...
"Plamen sâm, ja sam sâm" je stih jednog od očeva dadaizma, Tristana Tzare.
Poetika dadaizma, dvosmislenost riječi, dubina čovjekove samoće
iznjedrena u plamenu voštanice.
Palim svijeću za žrtve Vukovara, promatram njen plamen,
vidim nestajanje voska i širenje svjetlosti. Pred oknima
sjećanja titraju slike. Vidim ljudsku samoću u obruću
boli. Ćutim bol, arhetip ljudskog stradanja.
Dogorijeva svijeća upaljena za Vukovar, ali sjećanja
kao slike ostaju pohranjene u galeriji pamćenja.
U pustinji uspomena oaza vjerovanja, jecaj
prohujalih godina omamljuje osjetila,
priziva stih u suzi na licu vremena,
plač utkan u huk vjetra, zov rijeke,
u epitaf snu ... nedosanjanom.
Tuga zapletena u godine, nad rijekom magla sjećanja i tišina sna.
U koloni jedan po jedan uništen korača život, na ramenu mrtav brat,
bjeg iz obruča smrti, iz grada na kraju svijeta.
A nad kolonom noć puna smrti,
i san kojim su se hranili.
Vukovar je pao.
Ledeni glas istine i tišina nad svjedocima užasa.
Na obali Vuke spomenik životu jednom,
u srcu grč, nad humcima poezija kiše
i nebo plače za otišlima. U sjaju
plahog plamena svijeća želja
za njihov miran san i molba,
neponovilo se nikad više,
u suzama nezaborav.
a može se čak dogoditi da se mržnja zanese u svojoj jarosti,
pa da samu sebe pretvori u prah, u ništa. A može se
dogoditi da mrak zadavi svaku ružnu misao.
Ali to se može dogoditi tek ako je u svijetu
ostalo makar malo ljubavi.
Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite,
dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i
bit će manje neprijatelja.
Za početak dovoljno je i to... kazuje Siniša i
priča priču
Dijana Jelčić
|
