šapat kamenog spavaća...
Na dlanu okrutnosti ranjeno srce,
na humku sjećanja tuguje duša,
širi se pjesaž neostvarenih želja,
na oltaru zrelosti uplakano djete.
Kiše dolaze, potrošilo se ljeto, selice odletjele
Sjećam se minulih smiraja uklesanih u hrid
oceana snova Tada zavoljeh tugu, laž
izgovorenu na žrtveniku rastanka,
jecaj pričina neželjenog htijenja,
prevara pobješnjelih osjećaja,
nad rijekom odlazećih.
Dugo tugovanje i traganje za bezimenom uspomenom. .
U Makovoj ljepoti stećaka šapat kamenog spavaća
Ali smrt nije kraj Jer smrti zapravo i nema.
I nema kraja.
Bili smo uklesani u mramoru pamćenja,
misaonom nekropolom sam snovid branila
od zbilje. Bila sam bjegunica, bio si bezimen
zaštitar mojih pustolovina, tugovanja i maštanja.
dogodio se susret...
Tek onda se razbuktalo nebo, sjene tuge su nestale,
u nekropoli stećaka osjetismo istinu kamenog spavača,
navalu tišine i slika ljetnog zenita na prašnjavom peronu
male željezničke postaje. Da, umrli bi da se nismo susreli.
Dijana Jelčić
|
