Znala sam...
Izronio si iz oceana sna,
iz srca otrgnuo cvjetove boli,
darovao mi nestvarnu stvarnost,
igru dana i noći, snova i snovitosti
Kazivao mi tiho jednu tvoju pjesmu
koliko se može kad se nekog jako voli
i čudna kako je poezija starih oceana
dok dlanovi neba padaju sve niže
sve su, sve su jači zagrljaji kapi.
Nad otokom tanak pojas oblaka.
U radosti širine se nazire kugla,
savršenstvo božje geometrije.
Nebo se igra, objavljuje
budnu snovitosti.
Dan se pređom umilnih zraka
slijeva u svijest. Iz stigme prošloga,
sličan amfori punoj suza izrasta ljiljan.
i jecaj umiruće školjke, ljubav izranja iz
simbola dostojanstva, iz kraljevstva tišine,
u oknima zore moć marijanskog znamenja.
More pjeva odu jutrenju,u krošnji bora muk
Od ljepote svitanja zanijemili i cvrčci.
Približavamo se suncu, nad otokom plave daljine,
oko nas moć tišine i tvoj lik na obzoru svitanja,
tvoj glas piijeni tišinu, tvoja veselost donosi
radost nebesku…
Dijana Jelčić
|
