Snimke koje bole...
Zvonik Petrove crkve odzvanja zornicu, isprepliće se sa zvukom kiše.
Na TV glas modratora i snimke novinara objevljuju strahote ratova,
na bojišnicama ginu ljudi, gase se mladi životi, snimke koje bole.
Zatvaram televizor, bježim od okrutnosti moćnika, sebićna sam
i Otvaram darovane mi knjiege. Malu knjižicu koja u sebi krije
bitak tajne, srž početka, jezgru još neotkrivene istine o moći
bijelle svjetosti i prirodi prostora i vremena, moć misaonog
sučeljavanja Stephena Hawkinga i Rogera Penrosea.
i smirujući Einsteinovi snovi od Alana Lightmana...
Nad našim prozorom svod kišnih oblaka, zora u sivoj odori,
probudilo me tipkanje kapi po oknu i moć bijele svjetlosti.
Uronila je u našu sobu i tajnovita pobijedila noćnu tminu.
Svjetlost nam odaje tajne, a tajnu svog postanka krije.
Nevidljiva nas gleda, njenom nevidjivošću svijetlimo.
Poželjeh otključati njena vrata, vidjeti je, čuti njen
Anđeoski tajac, nećujni zvuk dolazi niotkuda,
iz bljeska jutra, možda iz tišine.
Jutros budna osjetih, san nije zastoj u životu,
nije debeli pokrivač noćne tame, nego
lepršav veo isprepleten jutarnjim
mirisima i bjelinom svitanja.
Nevidljivost i njemost svjetlosi traje, neumorno njedri vječnost.
Iz sedefa izranja vizija lijepe nagosti i muk bijele svjetlosti.
Osjećam, san i zbilja se ssjedinju u život.
Dijana Jelčić
|
