Duh prostora...
U religiji starih rimljana genius loci je bio duh, zaštitnik prostora.
U suvremenom značenju, genius loci je ugođaj prostora.
sjećam se mamine sobe i njenog bića u tom ambijentu
i osjećam "genius loci" kao dušu danas našeg
predmetima promjenjenog prostora.
U životu se događaju i nepoetični trenuci.
U razbuđenosti čula ih neprimjećujem.
U bezglasnom prostoru osluškujem
šapat uzdrhtalog duha, vidim
njegova obilježja ucrtana
u ritmu razgovora.
Igra riječi, bujica ljepote ispire ostatke tlapnje,
misao topi lednice udomljene u podsvjesti.
Noćas će se dogoditi smjena mjeseci.
Dok Mjesec kroz koprenu ponoći
prosipa srebreni prah, na oltaru
vremena će sagorijevat rujan..
Titraju zamišljeni odkucaji srca kamena.
Oltar diše valovima jesenjeg vjetra i
mirisom dunja i pečenih kestena.
U kaležu se zrcale suze neba,
a mi čujemo žitkost riječi i
mekoću šutnje, dušu
našeg prostora.
Dijana Jelčić
|
