Milost sudbinskih otisaka u vremenu...
Pomilovala me sjećanja, osjećam prelamanje svijetla u prizmi svijesti,
kovitlac osjećanja i misaonu rijeku sa svim njenim vijuganjima,
meandrima, pritokama i rukavcima…
Volim to gubljenje osjećaja za vrijeme, nestajanje u rastu i milostima
sudbinskih otisaka u pamćenju, zaustavljanje na dionicama
u kojima sanjah budućnost, divno je uspoređivanje
tadašnjih slika i preslika u ovome sada…
istost sa dodacima zrelosti je
najvrijednije stanje svijesti,
bogatstvo vlastitosti…
Polako, iz zlata sunoćja, izranja Luna jasna i bijela.
Nad bezdanom noći, nebom razasut zlaćan
sjaj i Lunina srebrena kosa.
Venera tka mir sutona, psi laju na Lunu,
tišina noći oslikava tihu preobrazbu
večernje u zvijezdu jutrenja.
Bila je to kušnja bdijenja, sagorijevanje u samoći.
U svjesti misaoni muk, uspomene i njegov glas
na obali zelene rijeke jedna vrba na me čeka,
čekam te pod vrbom u dolini moje mladosti.
Dijana Jelčić...
|
