Jesen budi nostalgiju...
Na sceni zbilje umnažah samu sebe u istosti bez pomaka.
U misaonom režnju klupko tlapnje, nagomilavanje
besmisla, horror vacui, neriješiv rebus vremena.
Bilo je to zatočeništvo u razumu, u sukobu
uma i srca, instinkta i duhovnosti.
Iza žamora svrsishodnosti začuh romor glasonoše smisla,
Slijedih glas, nit ka izlazu iz labirinta razbijenih zrcala.
U tvojim očima Sunce, u pogledu Aleksandrov mač.
Klupko tlapnje se razmotalo u govor srca srcu,
govorio si tiho pjesmu volio bih da me voliš.
U kolažu smisla svjetlost, uzdanost u neokaljanost
zanosa, u mislima ljepota, u osjećjima ljubav,
na licima .ozrcaljena pobjeda srca.
|
