Korak po korak...
Sjećam se, osluškivah igru sluha i glasa iz daljina.
Oči vidješe sjaj iza horizonta, ljubičasto svanuće
kao bajka, nikad napisana, a proživljena.
U lucidnom snu osjećam probijanje kroz opnu zaborava,
titraju slike jednog davnog ljeta u dolini tvog djetinjstva,
lagano plovim čamcem jezerom do izvora rijeke Krupe,
plivam tokom rijeke dvosmjernice, osjećam morske
plime i oseke, dodiruju me lopoči, cvjetovi nikli
iz dubina te ljepote. izlazim na obalu među
tužne vrbe i bijele breze. budi me zora
tvoj glas i osmijeh…
otkrivaš tajne svoga sna, u svitku
metafora magija tvoga izričaja,
razotkrivaš mi sebe iz sebe…
Koračamo rame uz rame ti u tebi, ja u sebi,
u prisnoj bliskosti nedjeljivost cijeline i
silueta umirujuće tišine u kojoj mi
korak po korak, živimo život…
Dijana Jelčić
|