Bijelo sunce...
Na horizontu svanuća more, porod sunca i otok čekanja.
Zvonar nutrine obznanjuje smijeh, predaju magičnom ništa.
U kanonu vječnosti troglasje iskona, u usjeklinama zaborava,
tračak nadanja. Ćudorednik blagosti pjeva himeneju snu i zbilji.
U prozirnoj tišini vidjeh mnoga sunca, odsanjah budnost, osjetih
uzbibanost klijetki, U snovitosti prostora naslutih ljepotu vremena.
U okrilju tišine zatitraše strune gitare, sveta školjka rodi miljenicu
i zemlji jecaja darova ljubav, da proklija cvijet bijelog svanuća.
Bjelinom zaslona zbilje se prosula poetična spoznaja istine,
jeka vjetra u razvalinama prošlosti objavi oprost grijeha.
Nad pučinom naših desetljeća vidjeh bijelo sunce
Dijana Jelčić
fotogeafije...darovala mi Jasna Marcelić
|
