U igri srca i uma...
U obećanju vremena naše godine,
brazda sjećanja i odživljeni nemiri.
U trenutku zgusnuće ljepote
nutarnji muk, preobražaj
igre svijesti i podsvjesti
u igru srca i uma.
Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem, u bijelom pupljku osjetih miris proljeća.
Bijelu ružu imam još uvijek, čuvam je u peharu zadarskog stakla
kao amulet, kao znak zrna srca...
A onda smo desetljećima bili daleko. Vratili smo se s minulim
u zamotuljku uspomena. Ne želim se vraćati u odživljeno,
ali ne želim zaboraviti cvijetnjak ispred terase po kojem,
u ljetnim svitanjima, koračah bosa ni zrcaljenje sunca
u suzama noći...
Život je ovdje, ljeto se bliži kraju. I tvoj rođendan je već prošlosti,
slavili smo i nebo je slavilo s nama, munje i gromovi su,
tebi u čast, skladali novu odu radosti...
i svitanje ovog dana je prošlost, nepovratna ljepota, prezent tek misaono možemo dotaknuti,
ponavljajuće otrgnuće sa doka sadašnjosti i porinuće na pučinu dolazećeg trenutka...
Zidna ura otkucava sekunde... tri pomaka klatna... jedini realni djelić vremena
u kojem nisam uspjela opisati osjećanje osjećaja. A bila je to zanosna
ljepota trenutka budnosti, ubiranje djelića prohujalog vremena,
mi u srcu ruže procvjetale na početku priče o nama ...
i trenutak u kojem počeh pisati ovu objavu, kao i sve ostalo je prohujalo vihorom vremena,
ostaje nam vječni perfekt u kojem ništa više ne možemo mjenjati
Dijana Jelčić
|
