Kad riječi postaju uzvišenije od tišine...
Bile smo u društvu u jednom restoranu. Međusobno nadvikivanje je prelazilo granicu razumijevanja,
nije bila svađa nego razgovor prijatelja. Sjećam se trenutka kad mi je mama rekla,
kad govoriš neka riječi budu ljepše od tišine...
slušala sam tišinu u Hrvatskoj sahari pored Đurđevca, u Hutovom blatu pored Čapljine,
divan je to osjećaj ljepote spokoja i duševnog mira. Pitala se kako izgovoriti riječi
da budu uzvišenije od tišine. Pokušah osjetiti tišinu pišući o njoj.
Moje buđenje je počelo umiranjem lišća
i rođendanom. U jesenjem buketu boje
jabuka objevljuju ljepotu dolazečeg.
U tišini prolaznosti vremena jesen,
mirisom kestena i dunja, šutnjom
svjetlosti u krošnjama objavljuje
svoj dolazak,a sunčani smiraj
najavljuje ravnodnevicu.
od ekvinocija do solsticija.
volim maglovita svitanja,
sjetu sutona i tišinu
rapsodije boja...
U tihovanju svitanja trag istine,
buktinja sunca grli dan, u srcu
moćnica tišine, božanska iskra.
Zamolila sam mamu da mi pročita ovaj tekst,
njen glas je, uz otkucajie klatna zidne ure,
djelovao mirniji od tišine dnevne sobe.
Razumjela sam njenu pouku, treba
znati izgovarati riječi da budu
ljepše i uzvišenije od tišine
Dijana Jelčić
|
