Rapsodija bijelih svitanja...
Voljeli smo na obali mora promatrati kako nestvarna svjetlost
izranjala iz bisera rasutih pješčanim žalom, zamišljati kako
bijela golubica zoblje zvijezde i bojom vjenčanice odjeva
mladi dan. Bilo je kao u raju na zemlji, kao metafora
uklesana u daleku hrid na pućini oceana sna.
Sjećam se i udišem miris ovog svitanja.
Raj i pakao, sjaj sunca i vatra grijeha,
da, griješili smo, sad osjećam istinu
rapsodije bijelih svitanja, kontrast
budnosti u strahovima i bdijenja
u želji svanuća bez puta boli
kojim koraćmo mjesecina.
Na nutarnjem nebu jata zvjezdanih ptica,
misaonim slikama otvaram vrata uma i
ulazim u metaverzum, bit spoznaje.
nevidljiva ruka sudbine ocrtava
skrivenu sliku dolazeće zbilje…
Dijana Jelčić
|
