Suton djetinjstva...
Duboko u nama postoji mjesto na kojem čuvamo bajkovite slike djetinjstva.
Kada dotaknemo to mjesto tada prestajemo biti marioneta u teatru života,
tada progovaramo jezikom djeteta i poželimo progovoriti o svemu
što osjećamo i mislimo i čega se sjećamo. Ovo je trenutak
u kojem govorim istinu molim za oproštaj i zahvaljujem
za ljubav, ljepotu prijateljstva i sve lijepe riječi
Napustih obalu šljunčanog jezera, tamo nije bilo školjki,
oblucima darivali dušu, osluškivali šapate kamena,
njima mjerili razdaljinu između obale života
i lotosovih cvijetova…
gazeći po snijegu željeli sreći odrediti smijer,
pobijediti hladnoću, pobijediti prolaznost.
otišla sam, sjećam se ruže su umirale
mirisom lipa i uzdasima ljetne kiše…
Nisam zaboravila slatkoriječivot kojom smo se hranili…
bilo je to davno, u sutonu djetinjstva, nismo zajedno
dočekali svitanje zrelosti, ostale su krhotine snova,
na ugaslom ognjištu osjetih plamen nove vatre…
ožiljke od onda danas nosim kao nakit,
gorčinu nekih uspomena osjećam
kao prešućene vrijednosti
o kojima pisah stihove.
Da, hazardirali smo, izgubili san i dobili život…
Dijana Jelčić...
|
