Mudrost osmišljena zbiljom...
U lucidnom snu, iznad nas crni oblak
sakrio sunce, nestaješ u tmini,
bez sunca umiru cvjetovi
krenuh, sjetih se Orfeja,
ne okreći se,
u njegovom srcu još uvijek
cvijeta ruža.
Budim se, u sobu uranja komadić Sunca,
mirisno žezlo na dlanu jutrenja.
tvoj glas pijeni tišinu, donosi
radost nebesku.
Svjetlost, ozrcaljena na slici iznad radnog stola
ispisuje vrijeme naše prošlosti i sadašnjosti,
dvije nedodirljivosti u komadiću sunca.
u sunčanom sjaju istina trajanja
mudrost osmišljena zbiljom.
Smješiš se, smiješim se, izgovaramo riječi,
izgovarao ih je sjeverni vjetar šumeći
nježnu istinu o ruži u tvom srcu.
na obzoru dana buket ruža
i silueta straha u odlasku.
Dijana Jelčić
|
