Glasovi...
pitam se, postoji li sadašnjost bez sjećanja?
Leopold Sengor nam poručuje...
Slušaj češće stvari nego bića,
Glas vatre se čuje,
Slušaj kako jeca list na vjetru,
To glas je praotaca...
Osluškujem titraje klasja, šum valova, tišinu močvare,
govor zelene rijeke, glas vjetra. Na njenoj obali
u krožnji vrbe, još uvijek šumi tvoja pjesma
o vjernosti u bolu i sreći.
Danas se pitam
jesi li osjećao moje noćne pohode u tvoju blizinu,
jesi li naslućivao susret kao što sam ga ja željela,
jesi li čuo moje šapate odaslane u plave daljine,
jesi li znao za moje svjesno odživljene apsurde… ?
Sjećam se, sve sam te to već pitala, rekao si,
ljubav nam se u svojoj ushićenosti naklonila,
doživjela vrhunac u trenu kada su se
iza suhozida vremena naše sjene
zagrlile u ljepotu budnosti-
A ova pjesma je stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj glas i tvoje oči.
Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
glasom iskona prosuta
u trajanje dana.
Bježi iz zbilje, ogleda na
nebu, u mirisu lavande,
u zagrljaju i glasom
očiju vraća u srce,
a onda izranja iz mene
i za sobom ostavlja tebe.
Dijana Jelčić...
|
