Hoćeš li još jednu kavu?...
Pored radnog stola fotografija, trenutak ovjekovječen u Međugorju.
Nudiš mi kavu u porculanskoj šoljici koju sačuvah
kao znamenje nekih prošlih života.
Ptice pjevaju u krošnji drveća, zov nove zore,
šapućem još uvijek ne razumjevajući stvarnost.
One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš Sokratski.
Ustajem iz postelje, otvaram prozor i udišem miris mladog dana.
na obzoru privid fotografije svitanja zore na moru… sanjam li ljepotu?
ili se odraz sna slijeva u budnost, bukti vatra nadolazećeg ljeta,
svjetlost se prelama u prizmi sjećanja, fotoni plešu ples
nepostojećih valnih dužina, titra zlato rađajućag jutra…
Zatvaram oči. Na bespuću metafizičkog neba
sedam golubica, sedam Plejada, spuštaju
ljubav na zemlju, pale krijesove ivanja
u slavu Ivanu krstitelju…
nad oceanom sna naše siluete
otvaram oči, ti se smješiš
Hoćeš li još jednu kavu?
S tobom u tebi osjećam sebe u sebi i spoznajem živim san.
Dijana Jelčić..
|
