Iz stručka zaborava…
Smjenjuju se eoni, tisućljeća, stoljeća, godine… trenuci… smjenjuju se odore i obličja epoha… nedozvoljavaju zaustavljanje tijeka vremena…samo čovjek ponekad umrtvi dinamiku nutrine… zaustavi sjećanja u lednici svijesti i tuguje za nećim čega možda nije ni bilo… a tuga i patnja su tek tuga i patnja kada ih mi učinimo tugom i patnjom… Hesseova misao me poziva na obračun sa duboko u podsvijesti zatomljenim uspomenama…
stručak zaborava, dugo ugnježden u neisplakanoj suzi,
predugo skriven u pjesmi, zagubljen u oluji ruža.
Prelamanje svjetla u prizmi spoznaje
vidim buket crvenih ruža i
budućnost u celofanu,
slikovitu metaforu prve ljubavi,
slijeva se u carstvo boginje svitanja,
nestaje na skrivenoj strani Mjeseca,
obasjava siluetu na pučini oceana,
miluje srce nedodirljivo za ruke
pohlepe i gladi za snovima…
u svilenoj košulji izranja Venera na nebu sanja,
vidim je u tek osmišljenom stručku zaborava,
na latici neumirućeg cvijeta, u poeziji suza
i sjaju novog svitanja.
Ćutim usaglašenost prohujalog i sadašnjeg vremena,
ljepotu zaboravljenih i rađajućih odkucaja srca,
slutim odgovore na neizrećena pitanja…
Dijana Jelčić
|
