Pomak u prostoru...
Einsteinova dimenzija vremena me još uvijek omamljuje, budi znatiželju, rađa čuđenje.
ispisah bezbroj riječi o nepostojećoj istovremenosti, pokušah opisati neosjetljivost
tog postojećeg pomaka u trajanju. Još uvijek tragam za odgovorima na pitanja
odakle dolazi vrijeme?... kamo nestaje?... lome se u doživljaju koraka
pod kopljima dnevne svjetlosti…
promatram bljesak odlazečeg sunca, osluškujem zvon zvona sa tornja obližnje crkve,
obznanjuje protok vremena, nedohvatnost beskraja u kojem vjekuju hramovi
prepuni znakova postojanosti ikonografije u nezaustavljivoj prolaznosti.
pisala sam priču o umijeću vremena, izmaštala nemoguću mogućnost u snu boginje lova
i bdijenju čuvarice Lunina hrama… u ljubavi je nazvah petom dimenzijom trajanja,
petim, samo našim godišnjim dobom...
Još uvijek me začuđuje nemogućnost na koordinatama prostora ucrtati vrijeme.
tek na tren je pronađem u snu odsanjanom u delti Neretve, u tišini močvare
u kojoj nam se pričinjalo da nema pomaka, da sve miruje u trenutku…
Praskozorje novog trenutka je prosio svjetlost u koordinate srca i
zaoblilo prostor duše u novu dimeziju postojanja. Probudih se
tonovima nečeg nepoznatog u meni.
Dijana Jelčić
|
