Nespojiva dvojnost...
Čitam i osjećam neugasivu vatru nedovršenih zbivanja, nedosanjanih snova.
Nisam pjesnik, nisam ni pisac tek pokušavam osjećanja pretočiti u štivo.
Budi se žudnja za savršenim, za susretom sa nepoznatim.
Razotkrivam sebe sebi i osjećam nespojivu dvojnost,
kao živuću smrt, kao neku neprihvatljivu stvarnost.
uranjam u zimsko ljetovanje, vidim crno sunce,
ćutim mrtvi val života, gorim ledenom vatrom,
na žalu oceana vidim poznatu neznanku
Pišući ostvarujem De docta ignorantia… u naučenom neznanju osjećam istinitost tvrdnje…
Bog je prije svake razlike, apsolutnost je beskonačna, njoj se ništa ne suprostavlja.
Zbog te istine naslućujem mogućnost pretakanja nemogućeg u moguće,
doživljaja neočekivanog u očekivanom. U zagonetki proturječja
pronalazim smisao lutanja prostorima umnih nedohvatljivosti.
Porinuće uma u carstvo neizračunjive bitnosti,
u svijet naslućujućih mogućnosti nastajuće stvarnosti.
Dijana Jelčić
|
