Odmor za ratnike umorna srca...
Uspjeli smo sačuvati istinu o izvorištu. Sačuvali smo škrinju nadanja,
malenu, ali snažnu zalihu vjerovanja u san. Zaobilazili smo
beznadne i sumorne slike uskovitlane stvarnosti.
Vjerovali smo u zrno dobrote skriveno u duši vremena.
Bili smo krotki u vrtlogu straha. Skrivali se u valama
zbilje čekajući utihu osvetničkog marša
tuđih istina. U mašineriji pamćenja
je tutnjala uzbuna, oglušili smo
na povike moćnika zla.
Na trgu cvijeća je utihnula navala lijepih sjećanja.
I plac je tugovao s nama. Stavljao je pupoljke
u moju kosu da prežive umiranje jednog
proljeća. Negdje između neba i zemlje
je zastalo sunce. Ranjena rijeka
se liječila u tihovanju mora.
Nad purpurom delte je kružila izgladnjela ptica.
Oslobodi me, ne mogu dalje umirati,
krik ranjenog galeba nas je
vratio u život.
Prelazili smo kroz zamke ludila, probijali se kroz barikade sumanutosti,
koračali ka vrhuncu svijeta, zapalili vatru nutrine i srušili
zločudnu tamnicu zatočeništva u zabludi.
preživjeli smo, ljubav je bila odmor za ratnike umorna srca.
Dijana Jelčić
|
